Svima se u tijekom života događa da nekoga ili nešto izgube, odnosno svi doživljavamo gubitke. Neki ih tijekom svojeg života dožive više, neki manje, neki ih dožive ranije u svojem životu, a neki kasnije, neki dožive više gubitaka odjednom.
Bez obzira kada i koliko i kakvih gubitaka smo doživjeli važno je znati da su oni uvijek teški i da svakoj osobi treba vremena da preboli gubitak.

Različiti ljudi mogu na gubitke različito reagirati, ovisno o dobi, spolu, individualnim osobinama, uvjetima u kojima žive, podršci koju imaju ili nemaju. Zbog toga kažemo da u razdoblju u neposredno poslije gubitka nijedna reakcija nije “nenormalna”. 

REAKCIJE NA GUBITAK:

Emocionalne
– tuga
– ljutnja
– osjećaj krivnje i samooptuživanje
– tjeskoba i strah
– osjećaj usamljenosti
– osjećaj praznine
– bespomoćnost
– čežnja za umrlim
– osjećaj “slobode”
– olakšanje

Misaone:
– šok i nevjerica
– zbunjenost
– gubitak kontrole
– razmišljanje o umrlome
– doživljaj da je umrli kraj nas
– teškoće sa pamćenjem, koncentracijom i prisjećanjem
– slike i misli o umrlome
– zabrinutost
– priviđanje umrloga
– traženje smisla

Tjelesne:
– “praznina u želucu”
– “stezanje” u prsima, grlu
– bol, pritisak u grudima
– osjetljivost na zvukove
– teškoće s disanjem (plitko, ubrzano, nedostatak zraka)
– mišićna slabost
– suha usta
– glavobolja
– vrtoglavica
– pospanost
– umor

Ponašanje:
– Teškoće sa spavanjem
– Promjene u apetitu
– Povlačenje od ljudi
– Snovi o umrloj osobi
– “Pretjerana” aktivnost
– Plakanje
– Odlazak na mjesta koja podsjećaju na umrlog
– Izrazita briga o stvarima koje su pripadale umrlome
– Traženje pravde, krivca

DJECA I GUBITAK

Djeca doživljavaju gubitak na način različit od onog na koji to doživljavaju odrasli. Naime djeca su ovisnija o svojoj neposrednoj okolini, pogotovo o odraslima koji o njima brinu zbog čega je za njih gubitak vrlo često povezan s intenzivnim osjećajima nesigurnosti i bespomoćnosti. Osim toga, mlađa djeca nemaju dovoljno razvijene kognitivne kapacitete koji bi im pomogli razumjeti to što se dogodilo. Zbog toga su odrasle osobe izrazito važne djetetu koje tuguje, kako bi mu pružile osjećaj zaštićenosti i sigurnosti te kako bi na neki način objasnile ono što se događa u okolini oko tugujućeg djeteta na način koji je djetetu razumljiv.

Najčešće predrasude koje odrasli imaju vezano uz gubitak u dječjoj dobi:

1. Dijete nije svjesno gubitka/onoga što se događa
   Vrlo često, pogotovo ako dijete ne pokazuje za nas očekivane reakcije, odrasli smatraju da nije svjesno gubitka i onoga što se događa oko njega, međutim to nije točno. Dijete je možda premalo da bi moglo jasno verbalizirati svoje osjećaje ili se možda nalazi u okolini u kojoj se ne osjeća sigurnim pokazati kako mu je. Međutim, dijete je uvijek svjesno da se nešto događa. Svjesno je toga da nekoga više nema, da su ljudi oko njega tužni ili uznemireni.
2. Bolje ne pričati o tome, samo će se rastužiti
   Ovo je rečenica koju odrasli izgovaraju kako bi zapravo zaštitili sebe od razgovora s tugujućim djetetom. Dječja tuga je nešto izrazito teško odraslima, dovodi nas u kontakt sa vlastitom tugom i često u nama budi osjećaj bespomoćnosti. Važno je znati da je dijete koje je nekoga izgubilo tužno bez obzira na to razgovaramo li s njime ili ne. Ukoliko sa djetetom ne razgovaramo o tome, ostavljamo ga samoga s njegovom tugom. Ako razgovaramo s djetetom pružamo mu ruku kroz proces tugovanja, dajemo mu osjećaj sigurnosti i podrške.
3. Ako ne govori o tome ili ne plače, mora da ne osjeća gubitak
   Djeca, pogotovo manja, imaju poteškoća s verbaliziranjem osjećaja, međutim to ne znači da ne osjećaju. Osim toga različita djeca mogu različito reagirati u situacijama gubitka i stresa povezanog s njim. Iako najčešće pokazuju tugu, podjednako je moguće da dijete bude ljuto, agresivno ili da naprosto ne želi prihvatiti to što se dogodilo. Moguće je i da djetetu treba više vremena ili ne želi opteretiti odrasle koji tuguju pa se ponaša kao da se ništa nije dogodilo.
4. Najbolje je da zaboravi (treba ga zaokupiti drugim stvarima)
   Pomislite kako bi vam bilo da netko do vas očekuje da zaboravite neki svoj težak gubitak – zvuči nemoguće, zar ne? Isto se tako osjeća dijete od kojeg očekujemo da zaboravi gubitak; to je naprosto nemoguće. Dijete se doduše može ponašati kao da je zaboravilo kako bi ispunilo očekivanja odraslih oko sebe, ali to ne znači da je zaboravilo. To samo znači da je samo sa svojom tugom. Djeca, isto kao i odrasli imaju potrebu razgovarati i prisjećati se umrle osobe i važno je da im to omogućimo. S druge strane, ako dijete ima potrebu nastaviti s nekim svakodnevnim aktivnostima i preokupacijama potrebno je to mu omogućiti i ne zamjerati mu misleći da mu “nije stalo” – dijete naprosto tuguje svojim tempom i to je potrebno poštivati. Uz to, svakodnevne aktivnosti i poznate situacije daju djetetu osjećaj sigurnosti i predvidivosti kad je ona narušena.
5. Ne smijem plakati pred djetetom da ga ne podsjetim
   Kao što je ranije navedeno, dijete se sjeća bez obzira na to što odrasli oko njega radili ili kako se ponašali. U redu je plakati pred djetetom; na taj način mu odrasli pokazuju da nije usamljeno u svojoj tuzi i da je u redu pokazivati vlastite osjećaje. To omogućava zajedničko tugovanje.

 

Način reagiranja na gubitak kod djece predškolske dobi:

Djeca od 1 – 3 godine
– nemaju pojam vremena, pa tako ni budućnosti
– nemaju jezik i rječnik za imenovanje osjećaja
– nemaju emocionalne i kognitivne sposobnosti da shvate gubitak
– smrt i odsutnost za njih imaju isti učinak

Djeca od 3 – 7 godina
– ne razumiju gubitak, ali su ga intuitivno svjesna
– postavljaju pitanja (npr. tko je kriv)
– personificiraju i mistificiraju smrt
– nemaju rječnik kojim bi izrazili sve što misle i osjećaju
– izražavaju emocije
– mogu imati teškoća u koncentraciji i dosjećanju
– doživljavaju smrt kao kaznu
– mogu imati poteškoće sa spavanjem
– često reagiraju tjelesnim simptomima
– pokazuju jaku vezanost za (preostalog) roditelja ili drugu blisku odraslu osobu

Za odrasle ljude dječji je gubitak i tugovanje osobito teško iskustvo; pokušavamo zaštititi dijete, teško nam je gledati dječju patnju, ne znamo kako bismo djetetu pomogli, želimo mu olakšati. Vrlo često odrasli i sami osjećaju bespomoćnost kada su u kontaktu s tugujućim djetetom. Pogotovo može biti teško i zahtjevno biti uz dijete i pružiti mu ono što mu je potrebno ukoliko je odrasla osoba koja brine o djetetu i sama doživjela gubitak.

FAZE TUGOVANJA I KARAKTERISTIČNE REAKCIJE

1. Šok

• Nevjerica
  Zbunjenost
  Nemir
  Osjećaj nestvarnosti
  Regresija i bespomoćnost
  Stanje tjelesne uznemirenosti

2. Osvještavanje gubitka

• pretjerana osjetljivost
  traženje umrlog
  nijekanje – potiskivanje
  osjećaj prisutnosti umrloga
  sanjanje umrlog
  očekivanje da će se umrli pojaviti
  sukobi

3. Povlačenje

• povlačenje
  očaj
  bespomoćnost
  manje socijalne podrške
  umor
  tjelesna slabost
  jaka potreba za spavanjem

4. Zacjeljivanje

• preuzimanje kontrole
  odustajanje od prijašnjih uloga
  tjelesno ozdravljenje
  veća količina energije
  opraštanje
  “otpuštanje” umrlog
  traženje smisla zatvaranje kruga
  nada

5. Obnavljanje

• nova svijest o sebi
  prihvaćanje novih odgovornosti
  učenje življenja bez umrle osobe
  zadovoljavanje tjelesnih potreba
  življenje “za sebe”
  reakcije na godišnjice smrti
  osamljenost
  traženje drugih ljudi
  završavanje procesa tugovanja

PODRŠKA DJETETU U TUGOVANJU

Tugovanje je bolno i za odrasle i za djecu. Kao odrasli koji pomažemo djetetu, moramo voditi računa o tome imamo li podršku i sami za sebe. Ne samo zbog vlastitog tugovanja, već i zbog podrške djeci, važno je da odrasli dobiju pomoć.

Tugovanje kod djeteta u velikoj mjeri ovisi o dobi u kojoj se dijete nalazi odnosno o kognitivnom razvoju i konceptu smrti koji je uz to vezan.

Kako bismo mogli pružiti podršku djetetu, važno je poznavati njegove potrebe u procesu tugovanja. Neke od njih su temeljne i tek se njihovim zadovoljenjem može djetetu pomoći da zadovolji druge potrebe.

Zadatke povezane sa zadovoljenjem potreba u procesu tugovanja može svladati dijete od 4. godine života. Ako ih zadovolji, moći će spontano pričati o umrloj osobi, sjećati se prošlosti i verbalizirati ju, otvoreno i spontano pokazivati tugu, postavljati brojna pitanja.

Dijete treba:

– sigurnost nakon gubitka bliske osobe
– jasne informacije o smrti
– doživljaj da je gubitak stvaran
– stvoriti unutrašnju prilagodbu na činjenicu “neće ga više biti”
– strpljenje odraslih za izražavanje osjećaja
– osjećati se uključenim i sjećati se umrle osobe
– nastavak uobičajenih aktivnosti primjerenim njegovoj dobi
– ljude – bliske osobe – koji će odgovarati na pitanja
– saznanje da nije krivo za nečiju smrt, da je nije uzrokovalo
– saznanje da su odrasli sve učinili te da ni oni ni umrli nisu mogli spriječiti smrt
– vremena da prihvati da je život sada drukčiji

PODRŠKA DJETETU U OBITELJI

Obitelj je osnovna jedinica u kojoj pojedinac razvija svoj identitet. U njoj se ostvaruje sigurnost, ljubav, zadovoljavaju se potrebe, rađaju se djeca, umiru njeni članovi. Kad netko u obitelji umre, on zadržava svoje psihološko mjesto u njoj. To mjesto je važno zadržati, kao i neki oblik komunikacije s osobom koje više nema, u čemu članovi obitelji jedni drugima mogu biti od velike pomoći.

Dijete koje tuguje treba odraslu osobu – Budite uz njega!

Podržavajte otvorenu i iskrenu komunikaciju!

Djetetu treba što prije reći informacije i objašnjenja o smrti bliske osobe, prikladne njegovoj dobi. Pokazalo se da su najbolja jasna i izravna objašnjenja, bez apstraktnih pojmova te ona koja smanjuju mogućnost stvaranja fantazija zbog nedostatka informacija. Ujedno, dijete trebaju informirati i s njim razgovarati emocionalno najbliže osobe, one koje ono najviše voli. 

Kako reći djetetu tužnu vijest?

– Moram ti reći nešto jako tužno. Jučer se dogodila nesreća i … je poginuo.
– Znaš da je baka bila jako, jako bolesna. Dugo se liječila, ali bila je jako bolesna i nisu joj pomogli lijekovi. Moram ti reći nešto tužno – umrla je.

Nikako ne govorite:
– Tata je zauvijek zaspao. (Djeca se mogu bojati usnivanja nakon toga.)
– Baka se razboljela i umrla. (Većina djece je često bolesna. Bolje je reći : Baka je bila jako, jako bolesna, više nego što smo mi ikada bili?)
– Ljudi koju umru idu na dugo putovanje. (I djeca i roditelji idu na putovanja često.)
– Bog je uzeo tvog djeda. (Dijete može misliti da Bog može uzeti vrlo brzo i njega i da nije sigurno. Ako želite podijeliti s djetetom vjerske osjećaje radije recite : Bog će se brinuti za njega.)
– Otišao je u bolnicu i umro. (Dijete može misliti da je odlazak u bolnicu uzrok smrti.)

Što reći djetetu koje plače i jako je tužno?

– Znam koliko ti je teško, u redu je da plačeš?
– I ja sam tužna.
– Dopusti mi da te držim.
– Znam da ti je teško, kao i svima nama. S tobom sam.

Nikako ne govorite:
– Nemoj plakati, nemoj biti tužna. (Na ovaj način djetetu ne priznajemo njegove osjećaje ili mu govorimo da su neprikladni.)
– Nemoj plakati, tata bi htio da si hrabar. (Ne dopuštamo pokazivanje osjećaja i potičemo osjećaj krivnje kod djeteta radi njegovih osjećaja.)
– Već je prošlo nekoliko dana, mislila sam da više nisi tako tužan. (Požurujemo dijete u procesu tugovanja.)

Što kad odrasla osoba pokazuje snažnu tugu i plače?

– Sad sam jako, jako tužna. Bit ću dobro.
– Osjećam se bolje nego prije, ali još uvijek ima trenutaka kad sam jako tužan.
– Žao mi je ako se plašiš kad me vidiš uznemirenu. Bit ću bolje, ali sam sad tužna.

Nikako ne govorite:
– Nije ništa, odrasli ne bi smjeli plakati. (Dijete zna da ste i vi tužni, zna kad ne govorite istinu.)
– Za mene je život gotov. (Ovakve konačne rečenice izazivaju strah kod djeteta. Pokazujte emocije, ali i pozitivna očekivanja.)

Što ako Vas dijete pita hoćete li i Vi umrijeti?

– Ja sam dobro i s tobom sam. Nadam se da ćemo ti i ja dugo, dugo živjeti.
– Većina ljudi dugo živi i ostare zajedno. Nadam se da ću i ja ostarjeti i dugo živjeti, nadam se da ćeš i ti?
– Čini se da si se preplašila kad si vidjela da sam prehlađena. Bit ću dobro. Većina bolesti nije opasna, bit ću dobro za nekoliko dana.
Nikako ne govorite:
– Ja neću nikada umrijeti. (Ne dajte djetetu ovakva obećanja, dijete zna da to nije istina.)

Što reći ako djeca osjećaju krivnju?

– Znam što misliš. Mnogi se osjećaju krivima kad im netko umre. Zbog čega se ti osjećaš krivom?
– Zašto misliš da je to što si učinio tako loše?
– Misliš li da ti ona ne bi nikad oprostila to što si učinio? Ili možda znaš da bi ti oprostila, a žao ti je što si to učinio?
– Sjećam se kad si tako nešto rekla meni. Iako mi nije bilo drago, i dalje sam te voljela.
– Ponekad kad netko umre, djeca sebe optužuju. To nikad nije djetetova krivnja.
– Čini se da se sjećaš samo onoga što si mu rekao i zbog čega ti je sad žao. Pokušaj se sjetiti koliko te je volio. Pokušaj se sjetiti i lijepih stvari koje ste radili. Ima ih puno, zar ne?
– Ako ti je jako teško napiši joj pismo i reci koliko ti je žao. Ako želiš pročitaj ga glasno. Kad bi ga ona čula, siguran sam da bi razumjela i nasmiješila se.

Nikako ne govorite:
– Ne osjećaj se tako. (To ne pomaže, a može i štetiti jer djetetu poručujemo da se ne smije tako osjećati, da to “nije u redu”.)
– Nemoj biti tužan. Ljudi koji umru su sretni i na nebu. (Na ovaj način djetetu govorimo da su njegovi osjećaji potpuno neprikladni.)
– Nema razloga da se osjećaš krivom. (Pokušajte razumjeti prirodu krivnje. Objasnite djetetu da je normalno da se ponekad tako osjeća, ali to ne znači da je odgovorno za smrt. Ljubav će prevladati krivnju.)
– Toliko je vremena prošlo otkako je umro, ne mogu razumjeti da se još osjećaš krivim. ( Time pokazujemo neprihvaćanje djeteta i požurujemo ga u procesu tugovanja.)
– Možda si sad naučio lekciju, i drugi put ćeš paziti što govoriš. (Izazvati još veći osjećaj krivnje je okrutno.)

Dajte djetetu vremena za kognitivno i emocionalno ovladavanje gubitkom.

U obitelji djetetu treba dopustiti sve reakcije, ma kako nam one bile neobične. Kod djeteta koje tuguje, sve reakcije su normalne. Važno mu je dopustiti da pita, da razgovara, ali i da ne pita i ne razgovara ako to ne želi. Moguće je da dijete tuguje kroz igru, crtež, razgovor s prijateljem.

Mala djeca mogu biti vrlo tužna. Odrasli su tu da imenuju njihove osjećaje i da im da podršku (npr. kad plače – “vidim da si tužna”; kad ne želi spavati sam – “ako se bojiš, tu sam”). Djeca koja mogu prepoznati svoje osjećaje lakše se nose s njima nego ona koja to ne znaju.

Proces tugovanja kod djece i kod odraslih povezan je sa stalnim očekivanjem osobe koje više nema i to u najrazličitijim situacijama. Suočavajući se s tim, osoba se suočava s gubitkom i mijenja se. I kod djece je taj “osjećaj praznine” jak, ali odrasli nisu uvijek svjesni da ga i djeca imaju. Zato je važno opaziti te trenutke, situacije “praznine”. Roditelj i dijete tada mogu pomoći jedno drugome.

Osigurajte nastavak djetetovih aktivnosti

Uz dobru podršku i kad je dijete spremno, važno je da dijete nastavi s aktivnostima u koje je uključeno. Na pitanje: Kad je dijete spremno, možemo reći: kad prođe sprovod, kad se osigura podrška šire okoline i ako dijete ne odbija.

Predškolska djeca nemaju u potpunosti razvijen pojam smrti te ovaj socijalni zadatak za njih može biti prezahtjevan. Važno je stvoriti uvjete da se tugujuće dijete osjeća sigurno i prihvaćeno u svojoj grupi u vrtiću, da ima stalnu prisutnost bliske odrasle osobe (odgajatelja) te da slobodno može izražavati svoje osjećaje i reakcije.

Moja prava u tugovanju

• Imam pravo na jedinstvene osjećaje povezane sa smrću – Smijem se osjećati zbunjeno, usamljeno, tužno, uplašeno. Ponekad mogu osjećati mnoštvo različitih osjećaja, a ponekad ništa od toga. Nitko se ne osjeća potpuno isto kao ja.
• Imam pravo pričati o svojoj tuzi ako to želim – Kad trebam razgovor, naći ću nekog tko će me slušati i voljeti. U redu je i ako ne želim pričati.
• Imam pravo na pokazivanje svojih osjećaja na moj način – Kad su povrijeđena, nekoj djeci pomaže igra kako bi se za trenutak bolje osjećali. I ja se smijem igrati i smijati. Mogu nekad biti ljut/a i učiniti ono što se drugima ne sviđa. To ne znači da sam zločest/a – to znači da imam neugodne osjećaje i da trebam pomoć.
• Moje je pravo da trebam druge ljude da mi pomognu u mojoj tuzi – Naročito trebam odrasle koji brinu o meni. Najviše ih trebam da obrate pažnju na to kako sam i što govorim i da me, bez obzira na sve, vole.
• Imam pravo ponekad se uzrujati radi običnih, svakodnevnih situacija – Zbunjen/a sam i ponekad mi je teško s drugima.
• Imam pravo na iznenadne izljeve tuge – To su neočekivani osjećaji snažne tuge koji me obuzmu, čak i nakon nekog vremena koje je prošlo od gubitka. Ovi osjećaji mogu biti vrlo jaki i zastrašujući. Kad se to dogodi, smijem se bojati biti sam/a.
• Imam pravo na svoja vjerovanja, ako mi to pomaže u tuzi – To mi pomaže da budem bliže osobi koju sam izgubio/la.
• Imam pravo ispitivati zašto je osoba koju volim umrla – Ali, u redu je i ako nikada ne saznam odgovor. Ovakva pitanja o životu i smrti su najteža pitanja na svijetu.
• Imam pravo misliti i govoriti o sjećanjima na osobu koju sam izgubio/la – Ova sjećanja će nekad biti tužna a nekad sretna. Sjećanja mi pomažu da živi moja ljubav prema umrloj osobi.
• Imam pravo da se moji osjećaji mijenjaju, da osjećam tugu i da se, s vremenom, osjećam bolje – Nadam se da ću živjeti sretan život, ali život i smrt osobe koju sam izgubio/la zauvijek će biti dio mene. Uvijek će mi nedostajati.

Tekst je prilagođen prema publikaciji Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba “Kako pomoći tugujućem djetetu”.

                                                                                                                                                                                             Pripremila: Ljiljana Kump, pedagoginja