Dragi roditelji,
pojava koronavirusa otvorila je važno pitanje brige za druge. Virus nas je, udarajući tamo gdje smo najranjiviji, podsjetio na važnost očuvanja zdravlja, sigurnosti, empatije, zajedništva, (samo)odgovornosti, brige o starijima,…
Cjelokupna situacija odrazila se na rad svih sustava pa tako i na vrtićki. Naši najmlađi vrlo su dobro upoznati sa situacijom pa se nerijetko u njihovim razgovorima čuje riječ korona. Ne moramo ni naglašavati koliko su odgojitelji i svi koji rade s djecom tužni jer su im mnoge stvari i događaji jednostavno uskraćeni ili pak prilagođeni do te mjere da gotovo gube smisao. No, ono mnogo važnije nije im uskraćeno. Nije im uskraćena ljubav, pažnja, lijepe riječi i svi oni sitni znaci pažnje kojima ih jačamo u ovom periodu.
Vjerujemo da se i vi roditelji pitate kako se sve ovo odražava ili kako će se odraziti na djecu. Zato vam u nastavku donosimo nekoliko savjeta psihologinje Elle Selka Bagarić o tome što svi zajedno možemo napraviti kako bismo se prilagodili novim životnim rutinama te ih u konačnici olakšali.
Tekst u nastavku je preuzet i prilagođen s web stranice Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.
Pandemije nisu samo medicinski fenomen, već utječu na pojedinca i društvo na mnogim razinama. Ljudi nalaze utjehu i sigurnost u predvidivosti svojih životnih navika i rasporeda, a u trenutku kad izbije pandemija, kada vlada daje upute o izolaciji te zatvaranju i otkazivanju svega što je utkano u našu svakodnevicu, mnogi od nas mogu doživjeti neugodne emocije. Osjećamo tjeskobu kao odgovor na nesigurnost situacije, tugu povezanu s gubitkom onoga na što smo navikli – naše dnevne doze i sreće (i nesreće), te ljutnju, na koga ili što god, u svojim mislima usmjerimo krivnju za novonastalu situaciju.
I dok smo fokusirani na sve što ne možemo raditi ili imati, dok osjećamo napad na svoju slobodu jer se (privremeno) rastajemo od života kakav znamo, dok se ljutimo jer nam je otkazano putovanje, koncert, jer ne možemo u kino, jer ne možemo slaviti rođendan s prijateljima, jer ne znamo što će se dogoditi ne smijemo zaboraviti da i dalje možemo komunicirati, učiti o svemu onome za što inače nemamo vremena, doista čuti našu djecu, čitati knjige, nazvati prijatelje, mamu, baku… možemo voljeti, brinuti, razumjeti druge i čuvati njih i sebe. Nismo nemoćni sve dok to sami ne odlučimo biti.
Djeca uče promatrajući nas odrasle, i najglasnija je poruka upravo ona koju vide iz naših postupaka.
Postoje i životne lekcije koje nam korona virus daje:
Budite otvoreni i dostupni djetetu i prihvatite i neugodne emocije
Naša nas djeca poznaju i prepoznaju emocionalnu klimu u kojoj se nalaze. Dobro je razgovarati i o tome kako oni doživljavaju vas, osjete li zabrinutost ili strah. Ne trebamo se praviti da nas sve ovo ne pogađa, već normalizirati osjećaje u ovoj za sve drugačijoj situaciji, uz poruku da će proći i da je važno da se sami trudimo oko toga da se zaštitimo. Briga, anksioznost, tuga i strah su uobičajene emocije u izvanrednim situacijama, a njihovo izbjegavanje ih može učiniti još jačima i dugotrajnijima. Osvijestite ih, kao i misli i tjelesne senzacije koje se s njima javljaju, te upoznajte sebe i svoje načine reagiranja, a potom pomozite i djetetu da učini isto, pa zajedno razgovarajte o tome što pomaže kada se tako osjećamo. Ne bojte se razgovarati s djecom o korona virusu. Većina djece već je čula za virus, pa roditelji ne bi trebali izbjegavati razgovarati o tome. Ako ne pričamo o nečemu, djeca zapravo mogu više brinuti. Prvo ih trebamo slušati i pitati, pa tek onda iznijeti neke činjenice i s djetetom proći pravila koja su sada bitna. Možemo pitati npr. “Danas svi pričaju o korona virusu, ispričaj mi što si ti čuo/la”; te “Kako to tebi zvuči/kako se to tebi čini/izgleda? Ima li nešto što bi ti mene htio pitati?”, vodeći računa o razvojnoj prikladnosti informacija koje im dajemo. Ono što je važno u svakoj dobi jest biti dostupan djetetu. Dajte im dovoljno prilika da oni vama postave pitanja. Vaš je cilj izbjeći razvoj fantazija ili informiranja putem neprovjerenih izvora. Usredotočite se na ono što radite da biste svi ostali sigurni te djetetu naglasite sve mjere opreza koje poduzimate, te i njega naučite da čini isto.
Budite uzor djetetu
Iz anticipiranog osjećaja straha, reakcije poput pretjeranog praćenja medija, nagomilavanja namirnica i pokušaja zadržavanja navika suprotno preporukama stručnjaka nekima mogu dati prividan osjećaj kontrole onome što izgleda kao bespomoćna situacija. Osim što se moramo boriti protiv preplavljivanja osjećaja panike nasuprot razumu.
Ovo nam je i prilika da naučimo kako procijeniti točnost i vrijednost informacija kojima nas mediji, ne samo sada nego i inače, obasipaju. Važno je da roditelji znaju i kako se danas odgoj odvija putem brojnih medija, i da, ukoliko se ne potrude sami sjesti s djetetom i odgovoriti mu na pitanja koja ima, dijete će potražiti odgovore na neprovjerenim mjestima, što otvara put strahovima, preplavljenosti, fantazijama, a onda i posljedicama istih. Sada je trenutak i da djeci svojim vlastitim primjerom pokažemo kako je najbolja i najvažnija prevencija – kritičko razmišljanje, a u razgovoru s njima usmjerimo da nas sve pitaju što ih zanima, a ako ne znamo odgovor, zajedno ćemo potražiti informaciju – na pouzdanim mjestima.
Naglasite djeci da je važno da odgovorno postupamo i prema drugima i njihovom zdravlju i postavite granice ako su dovoljno stari da samostalno izlaze van – u redu je u ovim okolnostima inzistirati da se ne kreću u zatvorenim prostorima s grupama ljudi. Ali onda se potrudimo da se i mi odrasli držimo te odluke.
Držite se rutine (nešto staro, nešto novo)
Studije su pokazale i da je planiranje i usvajanje novih rutina koje nas usmjeravaju i povezuju s onim što je doista važno u životu najbolji recept za mentalno zdravlje. Važno je uspostaviti strukturu, predvidljivost i smisao. Gdje, kada i kako se igra, uči ili radi od kuće treba zajednički isplanirati, ali uz svjesnost da se svi trebaju biti malo prilagodljiviji i fleksibilniji. Prilagodite i uskladite raspored svog djeteta i svoje radne zadatke koliko god je moguće. Ako i partner ostaje doma, prvo zajedno sjednite i napravite raspored tako da „pokrivate“ jedno drugo u obavezama. Isplanirajte nekoliko dana unaprijed djetetove aktivnosti u izolaciji (ako do nje dođe), obuhvaćajući i vrijeme za igru, maženje i razgovor s vama, učenje, istraživanje i socijaliziranje s drugom djecom i važnim osobama – u ovom slučaju, telefonski i putem društvenih medija. Ovo činite na način da je i dijete uključeno i da samo bira između aktivnosti koje želi uključiti u raspored.
Vrijeme za nas i naše
Ovo nam vrijeme pomaže da shvatimo bez čega ne možemo, bez čega ne želimo, a bez čega nam je i bolje. Svi maštamo o nekim boljim danima u kojima smo dovoljno smireni, odmorni i raspoloženi da se posvetimo našim najbližima više od onog što raspored predviđa. No, to rijetko stignemo u našim užurbanim stilovima življenja. Sada nam situacija omogućuje da su prioritet, ne samo deklarativno, baš oni naši, koji s nama ostaju na kraju dana. Na izolaciju zato ne treba gledati kao na gubitak, već priliku da odnose, bilo putem skypea i društvenih mreža, bilo u dnevnom boravku, na kauču, produbimo, obnovimo, popravimo, iznova izgradimo. Sve one koje smo uzimali zdravo za gotovo sada gledamo drugačije – razmišljamo o njihovom zdravlju, njihovim potrebama i željama. Stvari koje nam kroz svakodnevnicu prođu neizgovorene sada možemo verbalizirati – volim te, nedostaješ mi, kako si? Tu sam za tebe. Jer to doista i možemo, i trebamo biti. Osvrnite se oko sebe. Koliko često inače imate priliku s obitelji u isto vrijeme objedovati? Ima li vaš dom policu napunjenu društvenim igrama, ili svatko od vas ima svoj gadget s kojim se osamljuje u drugoj prostoriji? Koliko je „naše“ vrijeme doista kvalitetno?
Danas, a ne sutra
Ovo sasvim sigurno nisu najbolja vremena, niti se odvijaju našim izborom. No, u situaciji u kojoj svi zajedno sada jesmo, umjesto da ruminiramo oko toga što bi se sve moglo dogoditi te kreiramo crne scenarije, možemo se usredotočiti na sadašnjost i stvaranje smislenih trenutaka. Istraživanja pokazuju kako je subjektivan osjećaj zadovoljstva životom zapravo naša mogućnost da uživamo u ovdje i sada, odnosno, da percipiramo blagostanje u svakodnevici. Koncerte pratimo s mobitelima u rukama, godišnjih se odmora sjećamo s fotografija, ne kroz uspomene, a dok s djecom pričamo, u glavi vrtimo film što sve još kasnije moramo učiniti. U trenucima kada trebamo uživati, mi u mislima imamo niz filmova koji se odigravaju u pozadini i odvlače nas od toga da smo prisutni. Kada doručkujemo, mi razmišljamo o tome hoćemo li stići na posao, a na poslu hoćemo li imati vremena s djetetom kod kuće napisati zadaću, a kada dođemo doma, umorni smo i u mislima već u krevetu. Zastanimo na tren, udahnimo i pogledajmo oko sebe – koga i što sve imamo? U ovo vrijeme moramo razgovarati s djecom svakog uzrasta, vodeći računa o tome koliko i koje informacije razumiju, ali im i dati prostor da nas pitaju i podijele sve što ih muči. Kada djeca znaju da smo voljni razgovarati, veća je šansa da će nam se i obratiti kada im treba podrška, a to je najvažnije. Prvo o korona virusu, a onda i o drugim stvarima koje ih muče. Roditelji, iskoristite ovo vrijeme za razvoj odnosa povjerenja. Dijete treba pažnju i vrijeme samo za sebe i važno je da u izolaciji imamo isplanirane aktivnosti s djetetom kojima se ono, a i mi, veselimo, a u kojima svi sudjelujemo.
Empatija i odgovorno ponašanje
Uz katastrofične poruke kojima smo danas izloženi, zaista nam svima treba imati nekoga kome vjerujemo, tko će nas svojim tonom glasa i smirenošću utješiti. Ono što ovakve situacije donose je podsjetnik koliko smo zapravo ranjivi kao ljudi, ali i često emocionalno nedovoljno povezani. Danas vidimo kako se zdravlje drugih u svijetu itekako tiče svih nas, i u ovome smo izazovu gdje god bili – zajedno. Slijeđenje preporuka stručnjaka može nam pomoći u prevladavanju ove krize. Moramo se ponašati odgovorno ako želimo imati odgovornu djecu. Vodimo računa da odrastaju očiju širom otvorenih – jesmo li ponosni na ono što vide kada nas pogledaju?
Tekst pripremila: Ivana Damjanić, pedagoginja
